DONACIJA KOJA OSTAVLJA BEZ DAHA… KLUPE S POGLEDOM

„Ne možemo reći da UKC RS ne dobija donacije, pojedinci i organizacije nas kontaktiraju i s najboljim namjerama  doniraju ono što mogu, što osjećaju da nam treba, opremu, materijal, knjige, igračke,…. Međutim, rijetko kad vas, kao danas, neka donacija uzdrma iz temelja, podsjeti i podcrta, naglasi zašto postojimo, zašto radimo u Univerzitetskom kliničkom centru Srpske. Podsjeti vas na ljepotu ljudskog života, na trag  koji osoba koja ode iz ove stvarnosti ostavi u životima i djelima najbližih. Porodica Tamamović je odlučila da, nakon smrti oca i supruga Slobodana Tamanovića, uradi, izgradi  nešto što će podsjećati na njegovu dobrotu, što će se, kao talas pažnje i  podrške proširiti na sve pacijente naše ustanove. Odlučili su i nakon godinu dana realizovali zamisao da u krugu Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske na Peprikovcu postave šest klupa , koje će kako Suzana Tamamović reče „biti dovoljno blizu bolnice da pacijenti i posjetioci mogu do njih lako došetati, a ipak dovoljno daleko od bolnice da bar na trenutak mogu zaboraviti gdje su“.  Klupe s pogledom… na grad… na budućnost. “ izjavio je prof. dr sc. med. Mirko Stanetić, generalni direktor UKC-a nakon današnjeg razgovora sa članovima porodice Tamamović.

Suzana Tamamović je tokom razgovora sa poslovodstvom UKC RS pokušala približiti javnosti razloge za ovu donaciju i pri tom pozvala sve ljude koji su u mogućnosti da doniraju klupe (jer , kako kaže, klupa nikad nije previše) te naglasila da su „prilike za dobra djela bezbrojne i svuda oko nas, samo treba otvoriti oči i srce, i pružiti ruku“. U cjelosti vam prenosimo pismo koje smo dobili od Suzane Tamamović. „U avgustu prošle godine stigao je poziv od kog svaki čovjek potajno strijepi, vijest o bolesti roditelja. Tati je dijagnosticirana leukemija. Nakon užurbanog puta nazad u Banjaluku, zatekli smo ga u bolnici, okruženog sumornim zidovima, sumornim licima, sumornom prognozom.

Vani je bilo prekrasno miholjsko ljeto, trava je još bila zelena, sunce je još uvijek bilo visoko, a tata, ohrabren našim dolaskom, odjednom dovoljno jak, želio je u šetnju. Tako smo polako, ruku pod ruku, korak po korak šetali do samog vrha ceste, do jedinog mjesta na kojem se moglo sjesti, odmoriti i na trenutak zaboraviti tužnu bolničku stvarnost. Iako se bolnica nalazi na uzvišenju iznad našeg predivnog grada, tadašnje okruženje bolnice, bez klupa i mjesta za odmor, nije pružalo puno mogućnosti za uživanje u tom lijepom pogledu. Već sljedeći dan pri povratku kući nakon posjete, u telefonski podsjetnik sam zapisala tri riječi, “Pokrenuti akciju klupe”. Međutim, vremena za akciju tad nije bilo, bolest je bila sve agresivnija, i čitava porodica se bezrezervno bacila na borbu.

Na žalost, kiše su ubrzo smijenile sunce, ljeto je polako gubilo bitku sa jeseni, a tata je gubio bitku s bolešću. 25 septembra 2015, tata je preminuo.

I dok smo u šoku, izbezumljeni od bola, kao roboti obavljali uobičajene dužnosti koje smrt roditelja podrazumjeva, u našim je mislima zatreperila potreba da se uradi nešto korisno, nešto zaista vrijedno sjećanja na tatu i njegovu dobrotu. Brzo smo se složili da umjesto uobičajenog preobilnog ručka, nakon sahrane imamo skromnu zakusku za najbliže, a sredstva koja bi bila potrošena u tu svrhu uputimo na mnogo bolju adresu, kao prilog za liječenje djevojčice Milice Jaćimović, također oboljele od leukemije. Njen široki osmjeh je potvrdio da smo napravili dobar izbor, dao nam tada tako potrebnu nadu, ohrabrio nas za još veće poduhvate.

U velikim svjetskim gradovima parkovi su prepuni klupa podignutih u spomen dragima ljudima koji više nisu među nama. Umjesto velelepnih grobnica i spomenika, čija jedina svrha čini se jeste impesioniranje drugih, ljudi biraju uraditi nešto za dobrobit drugih, za dobrobit cijelog društva. Misao o “Akciji klupe” je polako iz telefonskog podsjetnika ponovo dospjela u glavu, a iz glave se takoreći preselila u noge. Odlučili smo trčati ovogodišnji Banjalučki polumaraton u maju mjesecu, i u tatinu čast na taj način prikupiti potrebne prihoda za izgradnju klupa. Našoj inicijativi se pridružila i naša predivna prijateljica Sanja, i tako je akcija “Klupe s Pogledom” postala stvarnost.

Mnogi divni ljudi, nama poznati i nepoznati su se odazvali darivajući nesebično, što putem online fundraisera, što putem društvenih mreža, prilozi su stizali, veliki i mali, ali i riječi podrške, koji toliko znače. Zahvaljujući njihovim velikodušnim donacijama, 25 septembra 2016, na dan kad se navršava tužna godina dana bez našeg dragog tate među nama, šest predivnih klupa će najzad pronaći svoj stalni dom na padini ispred ulaza u Klinički Centar Banja Luka. Prelijepa pogleda, utonule u hladovinu, dovoljno blizu bolnice da pacijenti i posjetioci mogu do njih lako došetati, ipak dovoljno daleko od bolnice da bar na trenutak mogu zaboraviti gdje su.  Za našeg divnog tatu je prekasno, jer on nikada neće sjediti na tim klupama uživajući u prekrasnom pogledu, ipak nadamo se da neki drugi pacijenti hoće. Iako možda neće izliječiti njihove bolesti, nadamo se da će im pružiti trenutak mira, bar malo nahraniti duše, pružiti potrebnu nadu. Ne postoje riječi koje su dovoljne da izraze našu zahvalnost svim dragim ljudima koji su učestvovali u ovom projektu, bilo donacijama, bilo podrškom, bilo vjerom u to što radimo. Ipak u tatino i naše ime, te ime svih onih koji će tu provesti vrijeme, veliko im hvala.

Više informacija o cijeloj inicijativi, kao i mogućnost donacije (jer klupa nikad nije previše) možete pronaći na
https://www.youcaring.com/memorial-bench-park-for-slobodan-tamamovic-566589

Također se nadamo da će ova inicijativa inspirisati druge da se upuste u slične poduhvate, da pruže nešto nazad. Prilike za dobra djela su bezbrojne i svuda oko nas, samo treba otvoriti oči i srce, i pružiti ruku.

Kao što naš poznati pisac reče, “Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.”