U Klinici intenzivne medicine za nehirurške grane se rade mnoge invazivne i složene dijagnostičko terapijske procedure, od kojih se neke izvode samo u ovoj organizacionoj jedinici u BiH.

  1. vvECMO (veno-venska ekstrakorporalna membranska oksigenacija) koja je invazivna procedura koja se sprovodi u jedinicama intenzivne njege uz kontinuirani monitoring vitalnih parametara bolesnika. Podrazumijeva mehaničku podršku u respiratornoj, srčanoj i kombinovanoj insuficijenciji, a primjenjuje se u slučajevima kada se iscrpe ostale konvencionalne terapijske mogućnoti. Dakle ovo nije terapijska opcija već metoda kojom se premošćava period do eventualnog izlječenja. Ovu intervenciju izvodi specijalno obučen tim ljekara i medicinskih tehničara.
  2. Perkutana traheotomija je procedura prilikom koje se plasira traheostomska kanila bez direktne hirurške vizuelizacije traheje. Najčešće se izvodi u jedinicama intenzivnog liječenja gdje su smješteni kritično ugroženi pacijenti kojima je neophodna dugotrajna mehanička ventialacija. Ona se smatra minimalno invazivnom procedurom koju sprovodi visoko obučen tim ljekara u jedinicama intenzivne njege uz sam krevet pacijenta, uz kontinuirani monitoring vitalnih parametara. Brojne su prednosti perkutane traheotomije: jeftinija je, lakše i brže se izvodi, ima manje komplikacija nego hirurška traheotomija, omogućava lakše odvajanje pacijenta od mehaničke ventilacije.
  3. Kontinuirana veno-venska hemodijaliza ili hemodiafiltracija (CVVDH ili CVVHDF) je metoda kojom se zbrinjava akutna bubrežna insuficijencija u jedinicama intenzivne njege. Ovim postupkom se krv neprekidno filtrira i dijalizira; glavna mu je prednost odstranjivanje velikih količina tekućine bez hipotenzivnih epizoda koje izaziva intermitentna hemodijaliza. Specifične indikacije su hipervolemija, hiperkalemija, acidoza i azotemija kod hemodinamski nestabilnog pacijenta.
  4. Terapijska hipotermija je metoda liječenja pacijenta nakon sprovedenih mjera kardiopulmonalne reanimacije bez oporavka stanja svijesti. Ona predstavlja mjere kojima se tjelesna temperatura spušta i održava na zadatim granicama od oko 33-35C. Ova metoda ima za cilj da u stanju nakon sprovedenih mijera kardiopulmonalne reanimacije prevenira ili smanji neurološko oštećenje. Terapijska hipotermija može se postići neinvazivnim putem (primjenom hladnih intravenskih infuzionih otopina, frikcija ili pokrivača za neinvazivnu hipotermiju) ili invazivnim putem. Invazivna terapijska hipotermija podrazumijeva implantaciju vaskularnog katetera koji je spojen na aparat za hipotermiju. Na ovaj način temperatura se može postići u zadatom vremenskom periodu, lakše se održava u zadatim vrijednostima obzirom da aparat održava datu temperaturu.
  5. Mehanička ventilacija sa azotnim monoksidom (NO) predstavlja vid mehaničke ventilacije kod kritično oboljelih osoba sa teškim formama akutnog respiratornog distres sindroma (ARDS). Azot monoksid je moćan vazodilatator, ali ako se u organizam unosi u inhalatornom obliku, selektivno će djelovati na plućno vaskularno korito. To će dovesti do vazodilatacije plućnog vaskularnog korita, a samim tim povećati i protok krvi kroz pluća i povećati saturaciju hemoglobina. Ovaj efekat je naročito povoljak kod pacijenata oboljelih od teške forme ARDS kada se konvencionalnim modovima mehaničke ventilacije ne može ostvariti prijeko potrebna oksigenacija.
  6. Neuroasistirana mehanička ventilacija (NAVA) predstavlja metod mehaničke ventilacije pluća koji je kontrolisan od strane moždanih signala (vagusna stimulacija dijafragme), a može omogućiti bolju interakciju između pacijenta i mehaničkog ventilatora. Sa ovim modelom mehničke ventilacije registruje se električna aktivnost dijafragme, a na taj način dijafragma i ventilator dobijaju istovremeni signal za otpočinjanje udaha. Prednosti su bolja sinhronizacija disanja, bolji nivo podrške ventilatora, smanjuje se potreba za sedacijom pacijenta i dobija se mogućnost praćenja električne aktivnosti dijafragme, a samim tim je bolja mogućnost procjene za odvajanje pacijenta od mehaničke ventilacije.
  7. High flow oksigenoterapija (HFO2) predstavlja metod respiratorne podrške prilikom koje se ovlažen i zagrijan kiseonik primjenjuje u protocima koji su veći od standardnih kiseoničnih dozatora. Tradicionalna oksigenoterapija ima protok do oko 16 litara kiseonika u minuti, dok High flow nazalni kateter (HFNC) ima protok do 60 litara kiseonika u minuti. Podrazumijeva uređaj koji služi kao mikser kiseonika i vazduha, vrši ovlaživanje i zagrijavanje kiseonika, a potom u velikom protoku isporučuje kiseonik pacijentu preko nosne kanile. Benefit od ove metode imaju pacijenti sa hipoksemijskom respiratornom insuficijencijom, pneumonijom, egzacerbacijom HOBP, u preintubacijskom ili postintubacijskom periodu, pacijenti sa akutnim srčanim popuštanjem.
  8. Tromboelastografija (Thromboelastography-TEG) i ROTEM (Rotational thromboelastometry) omogućavaju globalno mjerenje procesa stvaranja te razgradnje ugruška u stvarnom vremenu. Tromboelastografija testira i koagulaciju i funkciju trombocita procjenjivanjem nekoliko parametara pri formaciji tromba pri čemu koristi punu krv pacijenta. Ova metoda se obično sprovodi uz samog pacijenta, brza je i bezbjedna. ROTEM jest moderna modifikacija TEG. ROTEM dinamički procjenjuje stvaranje ugruška i fibrinolizu, kontinuiranim mjerenjem i grafičkim prikazom kinetike svih stadijuma stvaranja ugruška (inicijacije, propagacije, snage i razgradnje)
  9. Kontinuirani EEG monitoring ima sve veći značaj u nadzoru i liječenju kritično oboljelih pacijenata. On omogućava da se vrši kontinuirani nadzor moždane funkcije i na vrijeme prepoznaju znakovi moždane ishemije ili pojava konvulzija. EEG može biti koristan i u kontroli sedacije pacijenta tokom liječenja na odjeljenjima intezivne njege.
  10. Bispektralni indeks (BIS) monitoring primjenuje se primjenjuje se prilikom procjene nivoa svjesnosti kod kritično oboljelih pacijenata. U osnovi predstavlja algoritamsku analizu pacijentovog elektroencealograma pri čemu bis monitor izdaje jednodimenzionalnu vrijednost – broj, sa rasponom od 0 (bez moždane aktivnosti) do 100 (puna moždana aktivnost). Predstavlja objektivno sredstvo kojim se može utvrditi stanje svijesti pacijenta tokom aplikacije sedativa, za procjenu dubine sedacije, kao i održavanje sedacije tokom invazivnih intervencija.
  11. Invazivni monitoring intrakranijalnog pritiska primjenjuje se u liječenju pacijenata sa povišenim intrakranijalnim pritiskom. Podrazumijeva prethodno plasiranje intraventrikularnog drena od strane neurohirurga, sa vrhom drena najčešće u predjelu prednjih rogova jedne od bočnih moždanih komora. Ova vrsta monitoringa omogućava kontinuirano i dinamičko praćenje vrijednosti intrakranijalnog pritiska kao i mogućnost sa derivacijom dijela likvora ukoliko je intrakranijalni pritisak povišen. Ova procedura je namijenjena u liječenju kritično oboljelih pacijenata sa opstruktivnim hidrocefalusom kao posljedicom meningoencefalitisa, intrakranijalnom hemoragijom sa posljedičnim hematocefalusom i subarahnoidnom hemoragijom. U navedenim stanjima prisutan je povišen intrakranijalni pritisak koji smanjuje cerebralni perfuzioni pritisak te tako dovodi do hipoksijskog i hipoksemijskog oštećenja mozga, sa prijetećom hernijacijom moždanih struktura.
  12. Eksterna ventrikularna drenaža predstavlja metodu u menadžmentu povišenog intrakranijalnog pritiska kod kritično oboljelih pacijenata. Podrazumijeva prethodno plasiranje intraventrikularnog drena od strane neurohirurga, sa vrhom drena najčešće u predjelu prednjih rogova jedne od bočnih moždanih komora. Različiti supstrati dovode do porasta intrakranijalnog pritiska, kao što su: intrakranijalna hemoragija sa hematocefalusom, subarahnoidna hemoragija, bakterijski meningitis. Ova stanja dovode do opstrukcije normalnog protoka likvora i porasta intrakranijalnog pritiska na vrijednosti od preko 20mmHg. Sve navedeno dovodi do moždane hipoksije i ishemije, kao i prijeteće hernijacije moždanih struktira. Plasiranjem eksternog ventrikularnog drena omogućena je derivacija likvora, uzimanje uzorka likvora za analizu, kontinuirani monitoring intrakranijalnog pritiska, aplikacija lijekova u ventrikularni prostor.
  13. Intraventrikularna primjena fibrinolitika. Pacijenti sa intraventrikularnom hemoragijom imaju lošiju prognozu u pogledu preživljavanja i funkcionalnog oporavka. Loša prognoza je povezana direktno sa pritiskom krvnog koaguluma na zidove komornog sistema mozga. Cerebrospinalna tečnost ima mali fibrinolitički kapacitet, samim tim krvni koagulumi ostaju u ventrikulima i do nekoliko mjeseci nakon insulta. U slučaju prisustva masivnih krvnih koaguluma koji vrše pritisak na moždano tkivo, dolazi do pomijeranja moždanih struktura ili dovode do opstrukcije oticanja cerebrospinalne tečnosti, rezidualni krvni koagulum može se razgraditi primjenom intraventrikularne fibrinolitičke terapije. Od fibrinolitičkih agenasa najčešće se primjenjuje alteplaza, urokinaza i tkivni aktivator plazminogena.
  14. Pupilometrija predstavlja metodu mjerenja veličine zjenice i njene reaktivnosti, predstavlja ključni dio kliničkog neurološkog pregleda. Primjenjuje se kod pacijenata sa sumnjom ili potvrđenom moždanom lezijom, te kod pacijenata sa poremećenim stanjem svijesti. Veličina zjenice i njena reakcija na svjetlost mjeri se posebnim aparatom – pupilometrom koji je portabilna naprava koja daje pouzdane i objektivne vrijednosti veličine zjenice, simetrije i reaktivnosti. Automatizovano mjerenje pupilometrom otklanja subjektivnost iz procjene stanja zjenica. Rezultati u vidu numeričke skale omogućavaju preciznu interpretaciju i klasifikaciju pupilarnog odgovora.