Komitet za bioetiku Vijeća Evrope je u okviru programa DEBRA, od 29. do 30. maja 2014. godine, u Bratislavi organizovao međunarodnu konferenciju pod nazivom “Genetic testing for Health Purposes in Central and Eastern Europe”. Učesnici konferencije su bili eksperti iz oblasti genetike zemalja Centralne i Istočne Evrope. Bosna i Hercegovina je imala dva predstavnika, jednog iz Republike Srpske i jednog iz Federacije BiH. Ispred Klinike za dječije bolesti Univerzitetske bolnice Klinički centar Banjaluka konferenciji je prisustvovala dr Nina Marić,  specijalista kliničke genetike koja je zahvaljujući podršci Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske predstavljala našu zemlju na Konferenciji koja je važna kako za razvoj genetike u našoj zemlji tako i za integraciju BiH u Evropu.

Osnovni cilj skupa je bio da se sagledaju i unaprijede etički i pravni aspekti genetičkog testiranja u zemljama učesnicama Konferencije, pri tom se vodeći dokumentima Vijeća Evrope, Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića i Dodatnim protokolom o genetičkom testiranju u zdravstvene svrhe.
Najvažnije preporuke:

1. Potpisati Dodatni protokol o genetičkom testiranju u zdravstvene svrhe
Bosna i Hercegovina je 2005. godine potpisala, te 2007.  godine ratifikovala Konvenciju Vijeća Evrope o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića po pitanju primjene biologije, medicine i Dodatni Protokol o biomedicinskim istraživanjima. Tokom sastanka Komiteta za bioetiku Vijeća Evrope održanog u Strazburu 2012. godine, BiH je ohrabrena da u narednom periodu pokrene procedure za potpisivanje dodatnih protokola na Konvenciju. Jedan od tih dodatnih protokola je i Dodatni protokol o genetičkom testiranju u zdravstvene svrhe. Taj protokol se bavi etičkim aspektima genetičkog testiranja i predstavlja dobar okvir za formiranje zakona kojim bi se regulisalo genetičko testiranje i spriječila njegova zloupotreba. Stoga je važno što prije ga potpisati i početi sa njegovom primjenom.

2. Uspostaviti kontrolu i regulaciju genetskih otkrića i genetičkog testiranja
Genetičko testiranje predstavlja vrlo osjetljivu kariku u lancu zdravstvene zaštite koja lako može postati predmet zloupotrebe, te iz tog razloga je neophodno da bude pod strogom kontrolom države i u rukama kompetentnih stručnjaka iz te oblasti. Na primjeru drugih zemalja (Češka) vidimo da ukoliko se blagovremeno ne uvede kontrola genetičkog testiranja od strane države, može lako da se nađe u rukama privatnih kompanija. Potrebno je zakonskim aktima regulisati ko i gdje može raditi genetičko testiranje i zakonom propisati na koji način se ostvaruje akreditacija centara ili laboratorija za genetičko testiranje. Potrebno je regulisati i na koji način pohranjivati, arhivirati i zaštiti informacije dobijene genetičkim testiranjem kako iste ne bi bile zloupotrebljene.

3. Uspostaviti kontrolu i regulaciju reklamiranja i prodaje genetičkih testova i definisati uslove međunarodnog transporta biološkog materijala
Genetika je oblast medicine koja se brzo razvija i sve je veći broj kompanija koje nude testiranja i reklamiraju ih putem interneta i drugih medija. Na taj način, gotovo svako može poslati tkivo u neku laboratoriju u svijetu i saznati da li ima gen za neku bolest. To zvuči primamljivo pacijentima, a još je primamljivije kompanijama koje nude takvu vrstu testiranja. Pri tome se nažalost ne razmišlja o tome šta će im takvo saznanje donijeti i koliko će uticati na život te osobe i život članova porodice. Ne pitamo se ni šta se dešava sa biološkim materijalom, kao ni sa nalazima rezultata genetičkog testiranja. Zato je potrebno uspostaviti kontrolu i regulaciju reklamiranja i prodaje genetičkih testova, ali i definisati uslove pod kojim se biološki materijal (krv, plodova voda, DNK) mogu poslati u drugu zemlju.

4. Razvijati službu genetskog savjetovališta
Svako genetičko testiranje mora biti medicinski opravdano i praćeno genetičkim informisanjem. Ljekari koji preporučuju genetičko testiranje su klinički genetičari. Preporuka je da na 1 milion stanovnika postoje 3 klinička genetičara. Kako u našoj zemlji trenutno ima samo jedan klinički genetičar, potrebno je uputiti još ljekara na navedenu subspecijalizaciju nakon završene specijalizacije iz pedijatrije, eventualno ginekologije.
Iako je u našoj zemlji genetičko testiranje ograničeno na mali broj bolesti, način na koji je organizovano je u skladu sa preporukama Vijeća Evrope. Postojanje genetskog savjetovališta, njegov kadar i organizacija rada, te centralizacija genetičkog testiranja u ustanovi tercijalnog nivoa zdravstvene zaštite, dobar su osnov koji je potrebno zadržati i unaprijeđivati. Kako bi se genetičko testiranje upotrebljavalo u pozitivne svrhe, treba biti u rukama stručnjaka i regulisano zakonom, zaključak je na Konferenciji u Bratislavi.