U prethodnom periodu, u Klinici za dječiju hirurgiju liječen je pacijent sa dijagnostikovanom crijevnom invaginacijom kod koga je, zahvaljujući stručnosti i entuzijazmu ljekara Klinike za dječiju hirurgiju i Zavoga za kliničku radiologiju,  prvi put primjenjena hidrostatska dezinvaginacija. Nakon irigografski dijagnostikovane invaginacije (slika 1), primjenom kontrolisanog pritiska uslijedila je postepena dezinvaginacija (slika 2), do postizanja slobodnog refluksa kontrastnog sredstva u terminalni ileum (slika 3), što je označilo postizanje dezinvaginacije.

 Slika 1

 

 Slika 2

 

Slika 3

 

S obzirom na činjenicu da u Klinici za dječiju hirurgiju rade hirurzi , koji su stručnjaci ne samo u ovoj, već i u drugim oblastima pedijatrijske hirurgije, te uzevši u obzir da je u toku nabavka dodatne opreme za hirurški blok Klinike za dječiju hirurgiju, očekujemo da ćemo kod djece sa crijevnim invaginacijama rutinski primjenjivati hidrostatsku dezinvaginaciju. Napominjemo da invaginacija koja potraje, nepogrešivo vodi do gangrene crijeva sa svim jako teškim posljedicama na opšte stanje djeteta, što invaginaciju čini jednom od najvećih urgentnosti u dječijoj hirurškoj praksi. 

 

 Slika 4

Crijevne invaginacije su jedan od najtežih oblika strangulacionih ileusa koji se sreću kod djece. Karakteriše je uvlačenje crijeva u vlastiti lumen, te dalja progresija invaginata pod dejstvom peristaltike (slika 4). Tipično se javljaju u uzrastu od 6 do 18 mjeseci života i to kao idiopatske invaginacije, dakle invaginacije bez prepoznate tačke vodilje. Kod starije djece češće su međutim invaginacije kod kojih postoji patološki supstrat, u formi Meckelovog divertikuluma, polipa crijeva ili drugih tumora, crijevnih duplikatura i drugih stanja, koji je odgovoran za pokretanje ovoga procesa.
Tradicionalno liječenje invaginacija je hirurška dezinvaginacija, sa ili bez resekcije crijeva, zavisno od stepena oštećenja crijeva, odnosno postojanja patološkoga supstrata odgovornog za njen nastanak.
Ali paralelno sa ovim, tradicionalnim hirurškim pristupom, od početka prošloga vijeka pojavila se i ideja o primjeni terapijske klizme i dezinvaginaciji pod dejstvom kontrolisanog hidrostatskog pritiska u lumenu crijeva. Rodonačelnik ove ideje je čuveni danski dječiji hirurg Hierschprung. Mnogi autori su njegovu ideju slijedili i dopunjavali, ali tek sa tehnološkim razvojem, prije svega u domenu kliničke radiologije, dječije anestezije i intenzivne terapije, u drugoj polovini XX vijeka hidrostatska dezinvaginacija postaje metoda izbora u liječenju dječijih invaginacija. Tačno su definisane i rijetke kontraindikacije za izvođenje ove procedure. Vremenom su tačno definisane okolnosti postizanja kontrolisanog pritiska tečnosti u lumenu crijeva, trajanje procedure, dozvoljeno vreme ekspozicije zračenju ukoliko se kontrola dezinvaginacije prati radiološki. U poslednje vrijeme sve je više publikacija koje pokazuju hidrostatsku dezivaginaciju praćenu pod kontrolom ultrazvuka.
Najuspješnije serije u literaturi prikazuju uspješnost hidrostatskih dezinvaginacija i u preko 90 odsto slučajeva, iako je ipak većina serija u okvirima uspjeha procedure između 75 – 80 odsto pacijenata sa invaginacijama. U ispod 10 odsto slučajeva referisani su recidivi invaginacije nakon primjene ove metode.